Epilog
Vidio sam cvijeće na kamenitim mjestima,
i ljupke stvari što su ih činili ljudi ružnih lica,
i trofej od zlata što ga je osvojila najgora raga na trkama,
tako da i ja vjerujem u čudo, takođe.
Tovari
Kvinkvirema* iz Ninive, iz dalekog Ofira
veslajući nazad pristiže kući, utočištu u sunčanoj Palestini,
sa tovarom od bjelokosti,
majmunovima i paunovima,
sandalovinom, kedrovinom i slatkim bijelim vinom.
Veličanstvena španska galija, koja dolazi sa prevlake,
roneći uzduž Tropa i obala uz koju rastu zelene palme,
sa tovarom dijamanata,
smaragda, ametista,
topaza, cimeta i zlatnika.
Prljavi britanski obalni brod sa dimnjakom od slane pare,
prolazeći kanalom u lude martovske dane,
sa tovarom tajnskog uglja,
voznim šinama, olovnim kalupima,
ogrevnim drvetom i jeftinim limenim tacnama.
* vrsta antičkog broda
Ljepota
Ja vidjeh zoru i sunčev zalaz nad močvarama i vjetrovitim brdima,
kako dolazi u svečanoj krasoti, kao u onih starih španskih arija:
i staru damu April koja je donosila ljiljane,
u snopovima proljetne trave i meku i toplu aprilsku kišu.
Čuh pjesmu rascvjetale cvasti i stare napjeve mora,
i vidjeh čudne zemlje kroz lučna bijela jedra brodovlja;
ali najljepša stvar što mi je Bog ikada obznanio,
bili su njen glas, njena kosa, njene oči, i draga crvena oblost njenih usana.
Leminzi
Jednom u stotinu godina idu leminzi
na Zapad, u potrazi za hranom, idu tako preko snijega;
na Zapad jošte dalje dok ih more ne utopi u tišini;
na Zapad oni idu tako dokle se svi ne utope.
Smatra se kako je nekada postojala zemlja tamo
koja je sada potopljena i gdje je bilo hrane za sve
utopljene duše, sjećanje na nju žigosano je
u tim malim mozgovima svih leminških kraljeva.
Možda je zaista davno postojala zemlja zapadnije
od smrti, neki grad, mirno neko mjesto,
gdje se može iskusiti božja tišina, i gdje ti bude drago
malo samo zbog ljepote ljudskog lika;
Ali ta je zemlja sada u vodu propala. A mi se i dalje tiskamo
ka Zapadu u potrazi za njom, sve do smrti i do ništavila.
Ostrvo Skiro
Ovdje, gdje stajasmo zajedno nas trojica,
prije nego nas je rat odveo na istok,
tri hiljade milja dalje, ja stojim ponovo
i čujem zvona, dišem i idem na gozbu.
Istim smo putem išli, na isto to mjesto,
gdje sad stojim i gledam u njihove grobove,
Skiro, čije sjenke brišu velika mora,
Sedul-Bar, koje je još i više tražilo krvi.
Dakako, pošto smo se ovdje pričestili, i naše su
se kosti zbližile, možda i bliže negoli će isponova
biti bliska zemlja i svjetska bitka nauznak joj,
Smrt što ležala je među morem koje gutalo je prijatelje.
Ipak, ovdje smo stajali, godinu prije, razgovarali,
baš tu gdje ja sad stojim, sa krvlju koja je pulsirala.
Vidio sam tu sjenu na nebesima,
u posljednjoj svjetlosti, izmaglici nad morem,
koju je rasprostrla tamna oluja, i ta je sjena,
iz jednoga groba, i ostrvo to pričalo sa mnom;
Vidjeh crnilo, i svjetlo što trepti,
i pomislih: "Tako smrt zamračuje svoj nježni oblik,
i sjećanje nastoji da tamu načini jasnijom;
a u toj hrpi kamenja tvoje je ležalo tijelo,
dio ostrva što stajaće do kraja svijeta tako,
moj plemeniti druže, krasni i mudri,
dio ove hridine gorki val uzbunjuje,
dok ja koji prolazim, tek mala i nejasna stvar sam,
ratujući sa tom silom, dišući i bivajući joj kralj".
Presabrao sa britanskog engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
